subota, 16.03.2013.
Lijepa naša
Izgleda da je nakon dugo godina došlo do velikoga pospremanja u prostorijama i podrumima vlade Republike Hrvatske. Aktualni premijer Milanović je dreknuo: «Dosta mi je ove prljavštine i nereda! Pospremite i počistite sve od podruma do krova» Odmah je nastala opća mobilizacija zaduženih čistačica kojima su u pomoć priskočili nižerangirani činovnici i ine spodobe ispadajući iz stražnjice premijera i visokopozicioniranih dužnosnika. Domari su se razletili tražeći ključeve raznoraznih vrata koje se desetljećima ne koriste. Izvršavajući dato im naređenje krenuli su prostoriju po prostoriju. Bilo je svega i svačega. Od starih potrganih stolova, do zaboravljenih Austrougarskih sablji koje je donio neki Švabo na poklon jednom od bivših premijera. Našao se tu i stolac na kojem su «okrunili» Matiju Gubca samo nekoliko metara ispred vrata naše vlade. Godinama je taj stolac bio samo legenda, a kad ono, eto ga u podrumu. Našlo se tu još koječega, dokumenata, ugovora sa xy zemljama o bogtepitaj kakvim odnosima. Starih zakona, a i momentalno važećih. U najmračnijem dijelu podruma skrivala se polica sa nekakvim knjigama koje su sakupljale prašinu možda i 50-60 godina. Otkrivši dotičnu policu obavijestili su premijera. Razmišljali su: «Ako je tako sakrivena sigurno je nešto važno» Naš «načitani» premijer odmah je uz pomoć ministra Jovanovića (ipak je to mračan i opasan kutak pa nema smisla da ide sam) došao na «uviđaj» Bacivši letimičan pogled na policu sa knjigama problijedio je te otjerao cijeli puk čistačica i domara. Zatvoriše se oba u taj podrum, naručili su hrane za mjesec dana, svijeće, dva madraca i naredili da im se svaki dan donese svježa voda. Učili, proučavali, čitali, analizirali i raspravljali. Članovi vlade su nagađali što se to tako važno pronašlo i što se događa!? Ako su dva najpametnija čovijeka naše vlade tako zaokupljena nađenim materijalom mora da je nešto «jače» i od Vatikanskih tajni. Nakon mjesec dana, obrasli bradama, crnih prstiju od listanja, neugodnog mirisa uslijed nedostatka kupaonice u podrumu, sličeći na Mojsija koji nosi deset Božjih zapovijedi pojavili su se u predvorju vlade noseći dvije knjige crnih korica, na prvoj je ćirilicom pisalo:
«Kako kvalitetno voditi državu»
Autor: Josif Vissarionovič Džugašvili (Staljin)
Koautor: Lavrentij Pavlovič (Berija)
Druga je bila na nekom čudnom «okruglom» pismu.
«Moje viđenje riješavanja problema u mišljenjima koja su drugačija od mojih»
Autor: Pol Pot
Koautori i edukatori u praktičnom dijelu nastave: Crveni Kmeri
Da!!! Pronašli smo bibliju novoga doba! Proučili je, doslovno upili sva mudra znanja iz ove dvije knjige! Od sada radimo kako je «zapisano»!
I tako se počela pisati nova povijest u Hrvatskoj
Maor
četvrtak, 20.12.2012.
Registar Branitelja
Poštovani «objavljivači i sastavljači registra branitelja»
Gledam, čitam, te ne znam da li sam ljut, razočaran ili da se smijem ovome registru.
Ustvari svejedno mi je. Vaši kompijutori su vjerovatno «pokupili» neke viruse i podaci su se «pomiješali, izbrisali ili preskočili» na neka druga imena. Ukrali su ti vaši virusi dane, mjesece, a nekima od nas i godine u tome registru. Mi koji smo poslani da pomognemo u već ustrojenim ali slabo organiziranim jedinicama ***-a odavno smo se sami nazvali IZBRISANIMA. Sjetite se vašega svečanog govora pred naš odlazak: «Vi ste stup obrane naše države. Hrvatska se brani i u *****. Šaljemo Vas da našem narodu prenesete svoja borbena iskustva i od njih napravite borce i pravu vojsku. Voditi ćemo Vas na spisku brigada iz kojih ste poslani na taj časni zadatak» Otišli smo... odrađivali smo posao najčasnije kako ste očekivali i dali nam zapovijed. Kordinirali smo te nama povjerene jedinice sa našima i izvojevali pobjede kakve se rijetko viđaju. Od nas 23-ojce poginulo je osam boraca ili kako smo bili nazvani «Instruktora spec. jedinica» Sedmorica su teže ili lakše ranjena. Bili smo, a i danas smo ponosni na taj period našega života. E onda je rat završio. Jednoga jutra vratili smo se u zapovijedništvo svoje brigade u koju smo se zaklinjali svojim životima, krvlju i čašću. Javili se.... da smo zapovijest i zadaću ispunili kako se i očekivalo. Neki novi ljudi su nas gledali u čudu i pitali: «Tko ste vi i što želite»? «Kako tko smo???» Predstavimo se, kažemo tko smo, i da smo se vratili. Kažu oni: «Ne znamo mi za vas i tu vašu priču» Otvore «famozni kompijutor» i kažu: «Unutra vas nema!» Naravno da nas nema u «kutiji», bila su neka druga vremena i neke stvari su se tretirale kao OVP stvari. Ali mislio sam da će se to riješiti kada je rat već završio. Da....onda ste riješili...Dvojica od toga «našega naroda» koji su vam bili na «vezi» i kojeme ste nas poslali završili su na «pravednom svjetskom sudu», slučaj poznat kao «******** šestorka» Razočaranje, šok, nevjerica... Izgubila se volja za dokazivanjem i portaga za istinom. Već tada vam registar nije valjao i vjerovatno se «zarazio virusom koji se vuče do današnjega dana», a što očekivati poslije 20 godina? Nema veze.... Ne trebaju mi vaši registri, moj registar radi besprijekorno i sjeća se svakog trenutka provedenoga na kiši, zimi, ljetnoj vrućini... moj registar pamti samo lijepe trenutke i prijateljstva koja su se tamo učvrstila. Godine.... bile su godine... Oprostio sam davno... ne sudim i ne tražim kaznu za one koji su «navodno» pogriješili ali morao sam ovo napisati jer ima mnogo nepravilnosti u tome registru. Pozdrav od branitelja sa 280 dana (po vašim statistikama) provedenog u ratu.
MAOR
nedjelja, 28.10.2012.
STRAH OD SMRTI, KUPOVANJE RAJA ILI NEŠTO TREĆE?
Gledam stariju populaciju kojoj se i ja polako približavam. Vidim da kako su ušli u suton života i kako se približavaju tkzv. kraju života redoviti su «posjetioci» crkve, nedjeljnjih misa, krunica i molitvenik je neizbježan rekvizit u njihovim rukama. Prisjećajući se nekih meni poznatih, a ima ih podosta ljudi o kojima govorim ne mogu se sjetiti da sam ih viđao prije dvadeset i više godina u sadašnjoj «fazi». Dapače, nikad ih nisam viđao, a niti čuo da su Boga spominjali osim u psovkama ili u klasičnoj poštapalici «Bože pomozi». Fascinantan je to fenomen! Da li se čovjek boji toga kraja? Da li se boji smrti, nepoznatoga poslije smrti ili da će gorijeti u vječitom paklenom ognju? Odakle takva promjena? Siguran sam kao što sam naveo da je razlog strah. Zašto se nisu bojali kada su imali deset, dvadeset ili četrdeset godina? Zar je smrt toliko strašna ili ono što dolazi poslije nje. Da ne ulazim u preopćenitost navešću primjer osobe u mojoj blizini, a odnosi se na devedeset posto ostalih o kojima govorim. Ta osoba je starica od 85 godina. Svaki dan odlazi na molitvu krunice u crkvu, redovito ide na nedjeljne mise te po cijeli dan kod kuće moli i moli. Netko bi rekao: «Žena je pobožna, predana Bogu, ustvari je prekrasna i dobra osoba». Pošto tu osobu dobro i dugo, ustvari cijeli svoj život poznajem ne vjerujem u tvrdnju o «dobroj itd.. osobi. Vezano za nju ne sjećam se niti jedne lijepe riječi koje je ona uputila prema ili za nekoga, ne sjećam se da je napravila i jedno dobro djelo bilo kome, a kamoli potrebitima. Nisam je viđao u crkvi, nisam je viđao na ispovjedi i sl. Čuo sam mnogo puta da je opsovala, tračala, i svjedočio da nije željela pomoći nekome kada je to stvarno bilo potrebno, a ta pomoć za nju bi bila tako zanemariva. To govori mnogo o karakteru i kvaliteti te osobe. E onda prije deset godina, naglo preobraćenje! Svakodnevno u crkvu, skoro pa svakodnevne ispovjedi, molitvenik i krunica od koje se ne odvaja. Prilozi za crkvu...(ali za crkvu) izdašni i bogati. Kada ju gledaš i slušaš misliš da bi se i sam Papa trebao pokloniti takvoj osobi. Jednoga dana me je nešto čačkalo i probudio se «mali zločesti Ivica». Došao sam do nje sa novinama u kojima je bio članak o obitelji sa troje djece kojima je požar uništio cijelu kuću, a nisu imali drugi smještaj. Znači.. obitelj sa troje male djece na cesti, a godišnje doba zima. Bio je objavljen i broj računa u banci te se molba da im se nekako pomogne. Rekao sam joj: «Vidite ovo. Jadni ljudi, treba im uplatiti makar nešto, tko koliko može ili im spakirati nešto od odjeće, a možda i paket sa hranom poslati». Ustvari odgovor koji sam dobio samo je učvrstio moje tvrdnje o takvim osobama i kako ja to volim zvati «kupovanju mjesta u raju». A glasio je otprilike ovako: «Kaj ti misliš da sam ja svoje novce na cesti našla da ih djelim samo tako, nisam ja rintala u Njemačkoj tolike godine da bi nekima kaj im je kuća izgorila hranu kupovala. Nek im država pomogne, nemam ni ja za sebe. Tih još malo 30 000 eura u banci kaj imam oročeno mi je za nedaj bože». Nisam se iznenadio jer ju poznam. Razmišljam o činjenici da ima 85 godina, penziju koja iznosi 650 eura mjesečno i oročenih 30 000 eura, sama živi pošto su joj suprug i sin umrli davno, a unuk koji ima 28 godina te je ispravan i pošten mladić slabo dolazi jer mu prigovara da «previše jede i pojede joj sve iz frižidera kad navrati» Inače unuk živi u drugome gradu pošto je časnik u vojsci, znači posjeti su jednom mjesečno ili rijeđe, a usput izgleda kao kišna glista sa svojih 187 cm visine i otprilike 80 kg težine. Koliko je halapljiv i koliko može pojesti?? Takve osobe nisu pronašle Boga i postale dobre ili sveci. Misle da mogu za sebe kupiti mjesto u raju ili podmititi Boga. Strah ih je nečega što nisu cijeli život poznavali. Bilo bi netočno kada bih rekao da mi se gade. Jadni su, a u duša im nije spremna suočiti se sa Stvoriteljem kojega obasipaju darovima, molitvama koje ustvari nisu upućene njemu iskreno nego iz njihovih sebičnih razloga. Razmišljanje me odvodi u neka ne tako daleka vremena 1991 godine kada smo masovno krenuli u obranu domovine ne razmišljajući gdje ćemo završiti ako poginemo. Bili smo mladi, neki djeca, a svjesni da smo svaki trenutak toliko blizu «upoznavanja Stvoritelja oči u oči». Nismo kalkulirali, trgovali sa Bogom. Molili smo se za naše bližnje koji su ostali kod kuće i znali ako naše linije slome da će se desiti zlo njima koji su daleko iza nas u sigurnosti. Bogu nismo prinosili darove u obliku novca, zlata i sličnih stvari. Nudili smo mu svoju krv za spas naših najmilijih. Ustvari za sebe nismo ništa tražili nego smo bili zahvalni i zahvaljivali mu za svaku novu zoru, svako podne i večer koje smo doživjeli. Na pragu zrelosti bili smo na čistu u našem odnosu prema Bogu. Znali smo da nismo sveci, da smo griješni i da nećemo samo tako u raj bez obzira na pravednost cilja kojem težimo. Umirali su nam prijatelji sa mirom u duši i čista obraza. Ne vjerujem da su drhtali pred Stvoriteljem u isčekivanju što će odlučiti. Ipak su to ratnici koji su spremni na sve mogućnosti i opcije. Ako su bili spremni položiti svoj život, ostati bez dijela tijela zbog ovozemaljskog cilja i ljubavi prema domovini i brizi za svoje bližnje spremni su i na vječnu vatru ako On tako odluči. To je razlika između nas i onih koji «kupuju raj». Pomagali smo, pomažemo svjesni da nemamo svi direktnu kartu za «uživanje na nekom bijelom oblačku». Uvijek polazim od sebe. Čak mislim da raj nisam niti zaslužio. Previše je bilo odstupanja u mome životu od načina kako crkva kaže da Bog traži. Možda ću navući kritike na moju izjavu da se Boga ne bojim. Ne.. ja Ga poštujem, vjerujem u Njega. Razgovaram svaki dan sa Njim, pomolim se za nekoga, zahvalim Mu se na svemu što mi je od Njega dano. Pokušavam u svome malome životu što manje biti nepravedan ili griješiti. Ne uspijevam u večini slučajeva zato niti nemam iluzija da mogu «kupiti raj». A kad stanem pred Njega on če odlučiti što će sa mnom. Ako je kako kažu da «Bog u srce zaviri» nadam se da će me smjestiti tamo gdje su oni koji su sa mirom u očima «otišli». Ipak je to moja ekipa makar gorijeli dovjeka Draga mi je jedan citat A. Boesaka koji kaze:
„Kad izađemo pred Boga, upitat će nas:
"Gdje su ti rane?".
Ako odgovorimo "Nemam rana", Bog će nas upitati:
"Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?"."
Borili smo se kako je tko znao i smatrao da je u tome momentu najbolje. Možda u tim našim borbama, da li životnim ili nekima drugim nekada nismo postupili po tvrdim Božjim pravilima ali spreman sam zbog toga podnijeti svaku Njegovu odluku i kaznu koju će mi odmjeriti, a ne kao oni o kojima sam govorio. Raj ne mogu kupiti novcem i lažnim molitvama što i ne želim jer na vagu će biti stavljena sva moja loša kao i ajde recimo dobra djela, a nemam namjeru cviliti i moliti za milost jer kazem: «Bio sam mlad, bliže smrti nego osoba od 85 godina, a nisam se bojao umrijeti i stati pred Njega.
MAOR
četvrtak, 26.07.2012.
Kada osjetim
Kada osjetim
da me je breme zivota stislo
Kada osjetim
da je na ovome svijetu moje mjesto zauzeto
Kada osjetim
da me zovu preci sa druge strane
Obuci cu svoje odijelo,
uzeti svoju pusku, navuci svoje peraje
i zaroniti u meni tako drage dubine.
Spustacu se niza meni poznati zid,
pozdravicu sve ribe, male i velike.
Ugora u rupi pocasticu ljubeznim osmijehom.
Pusku svoju nositi cu sa sobom jer sam navikao.
Pucati necu
dati cu moru neka opali taj zadnji hitac
koji ce me odvesti mojim precima.
Ljudi idu na nebo, a neki kazu i u raj.
Ronioci odlaze u plave dubine,
vjerovatno znajuci da se kuci vracaju.
Kada moje tijelo na nekoj siki nadju
neka me ne diraju jer zelim ostati na mjestu
gdje sam najljepse trenutke proveo.
Sa obale samo neka cvijet u more bace.
četvrtak, 20.10.2011.
http://youtu.be/yF5aMcIjvq4
Dobre smo krcme znali, dobre smo konje krali....
subota, 17.09.2011.
B. S. 1955 - 1985
Samo dva citata covjeka koji je obiljezio neko proslo vrijeme....
R.I.P. prijatelju...
"Nikada nista nismo uzimali od sirotinje. Nikada za nama nisu ostajali ranjeni i lesevi. I nece ih nikada ni biti!"
"Vasa je pravda ruke uprljala krvlju, dok su njegove i moje ruke, jednako kao i nasa savjest, potpuno ciste."
srijeda, 15.06.2011.
MOJ UNUTARNJI SVIJET
Zivim... da li zivim i sto to u mome slucaju znaci? Spavati, hraniti se, disati. Ima ljudi oko mene, obitelj, tkzv. prijatelji, poslovni suradnici, susjedi i mnostvo poznanika. Mobitel mi zvoni nebrojeno puta na dan. Svi nesto zele popricati, trebaju me ili zele podijeliti nesto sa mnom. Mnogi bi rekli: "Blago tebi, imas ljude oko sebe i ispunjen zivot". Jos se nije pojavila osoba u mome zivotu koja bi mi u ocima vidjela sasvim jednu drugaciju stvarnost. Da li su osobe cak i one koje smatraju da su mi bliske totalno plitke i nemaju osjecaj za ljudske duse ili sam ja navukao masku te stvorio oko sebe polje koje nitko ne moze probiti? U stvari cijeli zivot sam prolazio sam i nitko nije usao u taj moj svijet koji zelim ponekad podijeliti sa nekim meni dragim te ga upoznati sa svojim razmisljanjima, ljubavima, interesima i dr.... U njihovom svijetu dozivljavam prevaru, izdaju, lazi i neiskrenost na svakom koraku. Da li grijesim sto ne reagiram i borim se protiv toga? Da li je to kukavicluk ili ravnodusnost prema tome vanjskom svijetu? U mome svijetu toga nema. Navikao sam godinama na taj moj samotni svijet i nekako se dobro osjecam u njemu. Masta??? Mozda.... Da li je grijeh nadati se da cu sresti pravu osobu koja ce me dozivjeti onakovim kakav jesam bez rezerve? Koja pogleda u oci te ne ocjenjuje prvo grubu vanjstinu sastavljenu kao iz nekog losega filma o mafijaskim razbijacima i ubojicama. Vanjski (njihov) svijet prvo ocjenjuje po fizickom izgledu. Postovanje zasluzujes ako si opasan i opak. Fuuuj! Ja sam osoba i to mi nitko ne moze oteti. I moj svijet ima nedostataka. Nema nikoga da podijelim ljubav, njeznost i razumijevanje. Ne mislim toliko na fizicku privlacnost jer je i ona relativan pojam. Da li sam svoj mali nedodirljivi dio svemira napravio zbog razocaranja u vanjski svijet ili sam prokleti egoist? Znam sto mi nedostaje, a ceznja za tim mi razdire utrobu jer znam da postoji negdje, a vrijeme curi kao pjescani sat.
MAOR
ponedjeljak, 15.06.2009.
NISI ME TUK'O DVA MJESECA, IMAŠ DRUGU!
Odrastao sam u Dubravi, dosta proputovao po inozemstvu i bivšoj Jugi uzduž i poprijeko. Taj kratki uvod je zbog objašnjenja da sam se susretao sa raznim običajima i mentalitetima. Moji sadašnji susjedi preko puta su Romi. Normalni ljudi, pozdravljamo se svakodnevno, dolazimo na kavu kod njih kao i oni kod nas ali ipak smo dva svijeta koja imaju malo dodirnih točaka. Nemože me iznenaditi skoro ništa ali ima zanimljivih stvari u mome susjedstvu! Jedan dan čujem cika, frka i galama preko puta u njihovom dvorištu. Izjurim, mislim nešto se desilo, ipak su susjedi, treba pomoći. Kad tamo Mirzeta galami i dere se na Fadila "Pederu jedan! Imaš drugu šta ti ja više nevaljam?! Dabogda ti se kurac osušio ako jebeš neku kurvu! Nevoliš me više! Kad si me zadnji put istuk'o? Nisi me udario dva mjeseca dabogda ti ruke otpale! Oči ću ti polit vrelom vodom!" I tako Mirzeta sipa ko iz rukava psovke i uvrede na račun Fadila koji se uvalio na stolac u dvorištu i pije kavu, pali mirno cigaretu kao da se to njega ne tiče. Kada sam vidio o čemu se radi nemam se sto mješati i vratim se u kuću. Čudan je to način optužbe da ima ljubavnicu "Nisi me tuk'o dva mjeseca" Ali da bi čovjek to razumio mora im poznavati mentalitet. Kroz stoljeća su njihove žene radile i donosile novac. Muškarci su samo pili, kockali i razumljivo udarali žene kad god im nešto nije odgovaralo, bilo kod kuće ili vani. Dođe nervozan ili pijan ili je izgubio na kocki sve je kriva žena i djeca. Djeca uspiju pobjeći pa izudara ženu. Taj dio njihovog života im je kroz stoljeća postao normalan i žene su ga prihvatile tj. ušao im je u genski kod. E pošto moj susjed Fado nije Mirzetu udario već dva mjeseca ona je došla do zaključka da ga više ne zanima i da mu nije stalo do nje jer ju ignorira. Znači nije ni ljubomoran. U glavi joj se stvorila slika kako neku drugu udara, znači voli je. I eto ti cijele frke i galame oko "ljubavi" Mirza urla i dalje i skida mu sve od familije do alaha po spisku. Fado lagano ispuši cigaretu, ugasi na pod kaubojskim manirom,digne se i dohvati metlu sa drvenom drškom. Brate dragi kad je započela tarapana! Udara Fado negleda gdje. Mirzete jauče, zove upomoć susjede, polliciju i alaha kojega je prije pet minuta psovala. Polomio je na njoj cijelo držalo od tvrdog drveta. kada mu je nestalo "oružja" još ju je par puta opalio nogom u glavu na podu dvorišta. Jadan, nema više kondicije, zapuhao se. Okrene se, odlazi iz dvorišta do prve birtije da se okrijepi i gunđa "ma volim je, samo sam malo zadnjih mjeseci umoran" I sve je opet u mome susjedstvu u redu. Mirzeta cupka i pleše oko Fadila kao da su se jučer vjenčali. Gleda ga zaljubljeno sva zelena i plava u licu ko šljiva. Opet je sretna jer ju je muž prebio i dokazao da mu je stalo do nje.
MAOR
ponedjeljak, 11.05.2009.
POREZ DRŽAVI PLAĆAMO SVI
Sjedio sam danas uz jutarnju kavu na terasi kaffea i uživao u jutarnjem suncu, istinabog bilo je oko 13 sati ali bože moj nekome kao ja to je cik zore. Nisam se još razbudio pa nema smisla čitati novine ionako nebi pohvatao niti shvatio što pišu mudri novinari. Nakon drugog gutljaja dojuri uvijek brz i nervozan moj poznanik Jozo. Bez pitanja sjedne za moj stol i počne "Pa šta ima jarane? Ja jučer izaš'o iz Remetinca, pederi me ufatili dok sam radio valu. Mora čovjek nešto radit. Nisam ti ja da idem u firmu, a bogami nit prosit i žicarit neću. Idem, kradem i nekako se gura" Jebo njega! Mogao je doći malo kasnije dok sam na drugoj kavi, a ne me ubijati sa pričom o nesreći na svom "poslu" dok ispijam prvu. Nastavlja pričati kako će sada malo više paziti da ga ne uhvate i samo uzimati keš jer ako uzme mobitel ili laptop mogu ga "provaliti preko satelita"!! E moj glupi Jozo! zato i padaš u muriju jer ti je mozak kao zrno graška. Krade, a kuka kad ga uhvate. Dignuo se istom brzinom kojom je sjeo i kaže "Odo ja radit, lijep je dan, ljudi izašli u šetnju ili otišli na izlet pa ima dosta praznih kuća i stanova, možda nešto i zakačim". Gledam ga dok odlazi i razmišljam. Ako vlasnik lokala gdje pijem kavu plaća porez (bar nešto) državi, vlasnik poduzeća isto plaća neki porez. Onaj koji šverca nešto preko granice (nije bitno što) prođe deset puta, a jedanaesta tura mu padne i država mu uzme robu znači i on je platio malo poreza na svoj "posao". Veliki građevinci plaćaju državi porez, prirez i nekom lokalnom močniku "dorez" da bi dobili neki jači posao. Samo budala Jozo ne shvaća da i on mora platiti porez. Ako je lopov i krade i ako ga uhvate odležaće malo na robiji i država zadovoljna. On svoj porez državi plaća vremenom provedenim iza rešetaka. Sa vlastodršcem nema zajebancije! Platiti moramo svi, netko "ovako" netko "onako". Ustvari ko ga jebe ionako mi nikada nije bio simpatičan.
MAOR
nedjelja, 10.05.2009.
PRITISAK NA MJEHUR (ili kako sam se spasio mobitelom)
Najviše volim kada dođem kući izvaliti se na trosjed u dnevnom boravku zauzeti ležeći položaj na desnom boku i lagano se opuštati poslije zujanja i jurnjave po vani. E ali kako se opuštam tako mi polako počinje javljati se moj već puni mjehur koji sam trebao isprazniti. Stiskam, jer mi se neda ustati i otići do toaleta, nema veze, proći će me pa ću poslije. I taman kada me polako popušta i sav sretan što se nemoram ustati ulazi moja jedina kojoj sam pred matičarem i u crkvi se zavjetovao na ono "u dobru i zlu i na toleranciju" Uvijek mi ima nešto za ispričati ili dogovoriti se sa mnom. Nebi bio problem napraviti se da slušam što priča i klimati glavom kao da razumijem kada bi moja voljena sjela na fotelju nasuprot "moga" trosjeda ili makar na rub istoga. Ali moja "u dobru i zlu ljubljena" uvijek sjedne točno na mjesto gdje je moj prepun mjehur i tako se navali da mi oči skaču kao yo-yo. Smješim se, a uglovi usana mi vise prema dolje. Nemam pojma o čemu priča, puca mi mjehur, piša mi se, stiskam zube i trpim, trpim jer ako se ustanem i kažem da idem pišat odmah se sjetim filmova o zmajevima koji rigaju vatru i u jednom grizu pojedu čovjeka. Neznam da li je se više bojim ili ju volim! Jer opasno je prekidati ženu dok izlaže svoje mišljenje ili se samnom dogovara, a ionako je već odlučila. Vidim ju kao kroz maglu, pritisak sa mjehura se širi kao munja kroz cijelo tijelo prema glavi. Eto sad mi je već panika i od moždanog udara jer sam u licu već crven k'o paprika. Draga moja ženica priča, nježno me češka noktima po ramenu i još više se navali na moj mjehur koji već polako popušta. Grozničavo razmišljam o pelenama za odrasle, katetaru, guski kakvu sam imao u bolnici poslije operacije. Mogao bih se olakšati,a da ljubljenu ne prekidam. Spas!! Spazim mobitel koji sam ostavio na stoliću ispred sebe. Uzimam ga, kao nešto vrtim i nazovem vlastiti kućni broj, moja ljubljena skoči i jurne u hodnik javiti se. U desetinki sekunde sam do toaleta, vadim "jarana" i vodopad poteče jače nego slap na Plitvičkim jezerima. Čujem ljubljenu kako viče u slušalicu "halo! halo!" Ma viči, glavno da ja pišam. Pritisak u glavi popušta, olakšanje i užitak bolji nego nakon sexa. Opet čujem ženicu "netko zajebava ili zovu naši iz Australije pa puca linija" Ma jebe mi se za Australiju, zajebanciju na telefon i slično glavno mi je da me nije provalila i da sam se popišao k'o čovjek, a da nisam svoju ljubljenu "ja" prekinuo u njezinoj dubokoumnoj priči o neznam čemu! Odsada čim uđem u kuću odma odem pišat i pazim da mi je mobitel pri ruci ako se ponovi slična situacija.
MAOR
ponedjeljak, 12.01.2009.
HDZ ŠAMANI
Evo nakon dugo vremena da nekaj napišem. Nije mi se dalo. Ali sad me je malo potaknulo to kaj su se dogodile dvije stvari za koje jadna raja nezna da su u svezi. Prva je traženje riješenja naše vlade za dobavu plina zato kaj su Rusi zatvorili pipu.A druga je događaj u Saborskom kada su se najeli ili napili (što već) bunike pa završili na psihijatriji. E dragi moj neinformirani narode! Sada ću vam malo pojasniti poveznice između te dvije stvari. Kada je drug Sanader bio obaviješten da postoji mogućnost zatvaranja ventila u Rusiji hitno je sazvao samo ljude od najvećeg povjerenja na tajni sastanak da pretrese sve mogućnosti toga poteza i nađe eventualno rješenje. Nije mu baš bilo lako. Pošto se hoće ulizati EU-u mora toj istoj Europi pokazati da se i jadan puk u Hrvatskoj smrzava iz solidarnosti sa njima. Ali ipak nebi Balkanac bio Balkanac da ga ne "metne" partneru u nevolji, ako niti zbog čega drugoga onda makar onak iz zabave! Pa je zato naredil babama vračarama, vidovnjacima, rašljarima, šamanima i ostalim čarobnjacima i čudacima da nađu alternativno rješenje pa makar plin morali dovoziti iz neke druge astralne dimenzije. Normalno, na sastanku zapisnik se nije vodio jer ako bi ga jednom ta Europa zbog toga (nesolidariziranja,a u uniju na silu hoćemo) i u Haag poslala nebi imali dokumente, a alternativci bi ionako za nagradu bili poslani na neki izlet autobusom koji bi završio u provaliji zbog otkazivanja kočnica. I tako su se po Lijepoj našoj razmilili sa rašljama pa mjesto vode traže plin. Viđaju ih ljudi najviše po Zagorju kak se motaju oko štala. Nitko im nije rekao da na kravlji izmet i prdac te njihove rašlje naprosto polude jer u njemu ima metana da se tri familije mogu grijati tjedan dana. Zagorci ih naganjaju po bregima i kroz vinograde sa vilama i kolcima jer misle da su došli teliće ukrasti! Babe vračare sa kristalnim kuglama su otkazale sve seanse i prizivanja duhova za dokone domaćice i glupe "tajkunice". Jer poziv u interesu države ipak ima prioritet, a i drug Sanader kešom plaća! Tako su se i naši HDZ šamani zatvorili u šator usred šume da se prošetaju po astralnim nivoima i traže plin kako im je šef dao zadatak. Jedinu ovozemaljsku stvar u šator su unijeli mobitel za direktnu vezu sa Sanaderom. Bunika im je bila veza sa drugim astralnim nivoima i duhovima. Kada su se popeli na prvu razinu, malo prošvrljali, vidjeli nema plina, izvijestili gazdu, popili još po šalicu i ajd na drugi nivo. Jadni ali puni entuzijazma i volje da izvrše zadatak nakon svake astralne razine i telefonskog poziva neumoljivi Sanader ih je tjerao na viši nivo i kod sve jačih duhova, demona i sličnih prikaza. E tu se sada dešava nesreća. Pošto nisu našli plin niti na jednom od trinaest nivoa obavijestili su premijera da nemaju više kamo niti da ne postoji više niti jedan nivo na koji bi mogli skočiti. Ali ajde ti gazdi objasni da si sve poduzeo na ovom i onom svijetu da mu udovoljiš! Natjerao ih je na još jednu šalicu čaja od bunike vjerujući da postoji ipak neki viši astralni nivo pa neka traže dalje. Kad gazda kaže pogovora nema. I tako naši HDZ šamani popiše još po šalicu i gle čuda! Krug se zatvorio! Našli su se opet na majčici zemlji. Znači ipak postoji i četrnaesti nivo. Malo im je bilo čudno zašto su oko njih ljudi u bjelim kutama, rešetke na prozorima i košulje u kojima su ruke zavezane na leđima jer ta astralna razina je trebala biti savršenstvo i totalni sklad uma bez opterećenja na tjelesnom nivou. A njima se pišalo, bili su gladni i svrbila su ih leđa od ležanja, a nemogućnosti da se pokrenu i počešu. Tek nakon nekoliko dana shvatili su da je taj astralni nivo bila najobičnija ludnica kamo ih je poslao premijer da sebe očisti, njima složi dosije luđaka i svi sretni. I kako je naš bivši pedsjednik znao reći "IMAMO HRVATSKU"
MAOR
petak, 09.11.2007.
STARI HASAN NA "BJELOM" (ODE!)
Neki dan išao sam u trgovinu i na stupu električne rasvijete vidio obavijest o smrti staroga Hasana. Zeleni okvir (pošto je bio Rom, musliman). Tekst standardni i njegova slika. Piše da je umro iznenada u 77-oj godini. Poznajem ga dugo i znam da je imao "život". Ali želim samo ukratko napisati o njegovih zadnjih sedam godina za koje je on govorio da se pomladio i ozdravio. Prije 15 do 10 godina viđao sam ga svakodnevno, bio je sijed pogrbljen starčić ne teži od 50kg. Nizak rastom, a pogrbljenost ga je vizualno činila još nižim. Preživljavao je uz pomoć rodbine, poznanika i kad bi se kod nekoga za nešto ogrebao. I tako su Hasanu tekli jednolični starački dani u siromaštvu i oskudici. Negdje oko 2000 godine svratio sam na kavu u jedan lokal na Ferenščici. Kad tamo "moj" Hasan! Crna kosa (obojena) ljeska se kao gavranovo krilo. Stoji uspravno ravan kao svijeća naslonjen na šank. Uredno obrijan, počešljan kao Sicilijanac sa čašom whiskia u ruci. Pogled mu bistar, pokreti žustri i brzi. Na nogama cipele tek iz dućana uglancane da se možeš u njih ogledati. Hlače crne "versače", majica isto crna kao i dugi kožnjak, lagani. Jedino od toga crnila odudara sjajna kopča remena Pelle Pelle. Gledam! Ne vjerujem! Pogledam na kalendar na zidu i vidim da je 2000-ta godina i da nema šanse da sam prošao kroz neku "vremensku rupu" te se vratio u vrijeme kada je Hasan imao 40 godina, jer je tako izgledao. Stao sam pred njega kao tele, valjda mi se "ladica" objesila do poda! Bez da mi je išta rekao vikne konobarici "daj i mome prijatelju whiski ali onaj najskuplji koji i ja pijem". Čuj ti to! Do jučer sam mu davao 10 kuna za kruh, a danas "maneken" od 70 godina naručuje najskuplji whiski i časti me. Uspio sam progovoriti od šoka "daj meni kavu, a ti popij whiski. Znaš da ne pijem". Trznuo je tu čašu na eks i tresnuo me po ramenu brzinom boksača! Jebote pa šta se dogodilo? Kao da mi je pročitao misli kaže. "Znaš mali bio sam prije dva mjeseca sa nekim dečkima u parku, dali su mi nekakav bjeli prah šta se diše kroz nos. Odma sam prestao kašljati od cigara. Drugi dan sam opet udahnuo prah, ništa me više nije bolilo! Rekli su mi da je to aspirin istucan u prah, i da ću ozdraviti! I tako ti ja svaki dan sa njima sam disao prah 7 dana. Ko da me je netko pomladio" Majke ti! Pa stari se navukao na koku sa sedam banki! Ludilo!! Nastavio je priču dalje: "Onda su mi rekli da je taj lijek skup i da nemaju više. ja sam pito ljude i rekli mi šta je to i da se to nesmije prodavati, a murija da trpa u zatvor ako ti nađe. Ma boli me kurac za zatvor jer mi taj prah čini dobro, zdrav sam, mogu bolje misliti i odma sam našo kombinacije pa zaradio neke pare". I tako je Hasan disao prah i dalje. Počeo je mućkati, švercati i pitaj boga što sve ne raditi. Čuo sam da je svaku večer na muzici, a najčešće ode u "Pashu" ili "Ludnicu" Kako je rekao: "Prah mu čini dobro i može misliti". Stari je životario cijeli život, a onda je otkrio koku i počeo "živjeti". Nemožeš vjerovati! Stalno sam slušao od drugih: "Hasan je bio ovdje.... Hasan napravio rusvaj na muzici..... Hasan doveo trebe....... Brate mili stari je skroz otkačio"! Eto makar je proveo zadnjih 7 godina života veselo i "lud ko šlapa". Para je imao od "kombinacija", nije gladovao niti žicao. Slika na osmrtnici je novijeg datuma jer se valjda i slikao u "novom izdanju". Ajd Hasane odo ja sad u trgovinu, a ti ostani na tom stupu i gledaj tko prolazi. Valjda i "gore" ima toga "bjeloga praha" da budeš zdrav i možeš misliti.
MAOR
utorak, 09.10.2007.
NEKE TAMO OSTAVLJENE DUŠE
Kada se sjetim tamo nekih mjesta gdje smo zajedno prolazili kroz patnje, bol i neizvjesnosti shvatio sam da je to bilo ono što smo sami odabrali i sa cijelim našim bićem željeli. Otišli smo, neki na pragu mladosti, neki na rubu zrelosti. Ali sami smo odabrali. Nikada se nismo osijećali vrijedniji, jači i veći nego tih dana. Bili smo braća po oružju i branili nešto za što je vrijedilo platiti najveću cijenu... ako treba i ostaviti kosti po šikarama, šumama, kamenjaru ili naslonjen na neko drvo uputiti posljednji pogled prema obzoru i sa smiješkom i mirom u duši predati dušu ONOME gore znajući da je vrijedilo. Otišli smo da bi naše majke, sestre, djeca i oni koje volimo živjeli dostojno i bez straha. Bili smo ratnici pravde i slobode za koje su se one molile i strahovale. Ostavili smo neizbrisiv trag na mjestima gdje smo bili. Sa žestinom divlje zvjeri vraćali smo svaku nam otetu kuću, polje, komad kamena i naš morski val. Bili smo jedna duša, a sa svakim poginulim upijali njegovu snagu i moć nastavljajući dalje kao ciklon pred kojim se sve i svatko sklanja. Sada poslije toliko vremena nisu im jasni naši prazni pogledi iz kojih nemogu ništa pročitati, ne shvaćaju zašto noćima ne spavamo, šutimo i nezainteresirani olako dižemo ruku na sebe uzimajući oružje kojim smo tada njihove živote čuvali, a sada svoj prekidamo. Nije im jasno to što smo tada bili jaki i žestoki, a sada smo slabi. Nismo mi uzeli dušu i moć našoj braći po oružju koji su poginuli tamo "negdje". Mi smo naše duše ostavili tamo sa njima, a naša srca u kojima je gorjela vatra nalazimo u svijećama na grobljima kada ih posjetimo. Kući su se vratile samo prazne ljušture prazna pogleda. Razdvojili smo tjelo od duha i da li ćemo ih ikada uspijeti povezati niti nepitamo se. O nama raspravljaju liječnici, političari i ostale "mudre" glave za koje smo samo statistika i kratki članak u crnoj kronici uz jutarnju kavu. Veza između nas je jaka. I kada te pozove brat po oružju davno pao tamo "negdje" ne obazireš se na ništa i nikoga, uzmeš oružje i "odazoveš" se.
MAOR
četvrtak, 20.09.2007.
SKORO "ODRAĐENA" TRGOVINA
Već se spustila noć kada smo u ljeto prije dvadeset i pet godina moj prijatelj po "struci" i ja odlučili "odraditi" još jedan posao tu noć. Samoposlugu na glavnoj ulici Dubrava-Sesvete. Krenuli smo oko ponoć našim starim "stojadinom" koji smo parkirali nešto dalje od trgovine. Došli smo do "radnog mjesta" i promotrili situaciju, okolne kuće, da li u blizini ima pasa koji bi mogli uzbuniti susjede i još neke stvari. Da ne dođe do nepredviđenih situacija. Tih godina živi cash je bilo kada si imao kavu, vegetu, stranu žesticu i cigarete. Ništa nismo drugo uzimali osim toga jer smo odmah unovčili ujutro robu. Bilo je glupana koji su trpali sve i svašta pa poslije bacali robu, dijelili i odmah padali u muriju. I tako smo zauzeli položaj kod ograde skladišta građevinskog materijala preko puta da pripremimo alat. Prešli smo sablasno praznu ulicu, došli do uluznih vrata i otvorili ih "češljem" za pola minute, ostavili smo ih lagano odškrinuta i povukli se opet preko puta da sačekamo neko vrijeme u slučaju da nas je netko vidio i pozvao "drotove". Jer njima treba 10 do 30 minuta da dođu, a kad vide otvorena vrata nahrupe kao kauboji i hapse te. Zapalili smo cigarete iza nekog zida da se nevidi žar i čekali. Prošlo je gotovo pola sata i sve je bilo čisto i mirno. Rekao sam. "Idemo". Pogledaš lijevo, desno i gas preko ceste po robu. Nisam mogao vjerovati svojim očima! Od strane Dubrave dolazila je pješke masa oko stotinjak ljudi. Pa jebo! te dva su sata poslije ponoći! Koji k...c rade tu i kamo idu!? Vratili smo se kod skladišta i čekali da prođu. Kada su prošli odlučili smo krenuti ali sada malo sa većim oprezom. Isti "postupak"
i uzimamo "našu" lovu. Kad ono najcrnja noćna mora! Deja vu! Opet masa sa iste strane! Žene, djeca, starci, muškarci! Valjda su još falili samo kućni ljubimci. Totalno kretenska situacija. Ajde da smo bili pijani i napušeni pa bi čovjek i sa komadićem mozga koji mu je u funkciji shvatio da ga pere neka fatamorgana ili film. Ali nas dvojica nismo nikada pili niti "rokali" se sa nikakvim drogama. Opet nazad, skladište, i ludi od tih papaka koji su prepreka do napola odrađene "šljake" kontali smo kaj se događa!? Dva.tri sata ujutro a oni "šetaju" kao da je to neka špica. Veli moj supatnik "šta je ovo i što ćemo"? Ja sam bio malo brži na "mozgu" od njega I upali mi se lampica! Pitam ga "koji je datum danas"?. "15.08". odgovori mi on. "Jebem te glupog! kaj nisi išao u crkvu ili bar na vjeronauk! Pa danas je VELIKA GOSPA i to idu pješke na hodočašće u Mariju Bistricu! Krenu oko ponoć ispred zagrebačke katedrale da bi ujutro bili tamo na jutarnjoj misi". Da! 15. 08. Gospa. A ništa....... Poslovođa će doći ujutro, vidjeti otključana vrata i dignuti galamu na prodavača kaj nije zaključao i kako su imali sreće što nitko nije ništa ukrao. Opet sve ok. Sutra nije nikakav blagdan i "naša lova i roba" nas čeka. Tako je i bilo, samo od tada smo počeli malo češće posjećivati nedjeljne mise i pratiti kada je neki blagdan i neko hodočašće da ne "padnemo" zbog neinformiranosti.
MAOR
četvrtak, 30.08.2007.
DOVIĐENJA PUKI
Evo ZG! Kiša, loše vrijeme. Odmah zasipan nekim informacijama i „obavezama” gledam kroz ljude, vidim miču usnicama, ali tona nema! Jebe mi se za njihove svakodnevne probleme i priče što sam ih čuo već stotine puta. Danas me nazvao frend i rekao mi da dođem na sprovod čovjeku sa kojim sam bio nerazdvojan i kojemu sam povjerio život u ruke u ratu. Što mi se desilo? Nisam osjetio iznenađenje, šok, nevjericu što je otišao. Čak ni tugu niti žalost. Dešava se to već duže. Iznenadim se kada sretnem nekoga iz „tih” vremena, a on živ i čak mu je dobro. Sa Pukijem sam prošao mnogo toga da bi se uz logorsku vatru dalo danima pričati. Eto...pokapaju ga, a ja ni na sprovod nisam otišao. Odao sam mu poštovanje i oprostio se od njega kako bi i on to želio. Inače ne pijem ali sam uzeo litru rakije (što je on inače pio) pištolj koji mi je poklonio i odvezao se „bogu iza nogu” u neku šumetinu. Sličnu onoj gdje smo jednom upali u zasjedu, a izvukli se živi i čak su nam obećali dati „komad željeza što se na uniformi nosi”. Na svaki popijeni moj gutljaj rakije jedan gutljaj sam prosuo na zemlju. Znam... iako ga pokapaju na Mirogoju uz vojne počasti da će stara baraba naći put do mene u toj šumi i usrkati svaku kap koju sam njemu „dao”. Jednom nas je jedan teško ranjeni suborac molio da mu zviznemo metak u čelo jer nije imao šanse da preživi. Rekao je „Bolje da me metkom isprati onaj koga poznajem, a ne da umrem od pederske granate za koju ne znam ni tko je ispalio”. Mislili smo da ćemo ga uspijeti „održati” dok ne dođe sanitet. Ali je umro i mi mu nismo ispunili želju. Mnogo puta sam razmišljao o njemu i stvarno je bio u pravu. Kada sam popio pola rakije, a pola „napio” Pukija, izvadio sam njegovu sliku u uniformi kako stoji naslonjen na neki zid sa falovkom u jednoj ruci i zbrojevkom u drugoj uz njegov nacereni kurvanjski osmijeh. Pričvrstio sam fotografiju za neku granu, izvadio pištolj i gledajući ga u te njegove nasmješene caklene oči sasuo cijeli okvir u nju. Otišao sam niti jednom se ne okrenuvši, sjeo u auto i lagano kući. Osjećao sam olakšanje kao da sam ispunio želju onoga dečka koji nas je molio da ga „ispratimo”. To mi je bila jedina Pukijeva slika. Nisam tužan niti žalostan, vjerovatno to tako mora biti. Da li su osjećaji umrli u nama davno tih godina ili smo prihvatili smrt kao odlazak na kavu u kafić? A odavanje počasti onima kojih nema ili netom su otišli odajemo na neki naš način neshvatljiv „normalnim” ljudima? Eto Puki dok ja ne dođem „gore” nemoj radit sranja da te nekuda drugdje ne premjeste, jer nemaju što drugo. Umrijeti se može samo jednom, a to si već obavio.
utorak, 17.07.2007.
NEKE ZAJEDNO
NEFERTITI
Imala je plavu kosu
čini mi se
ime joj bješe
Jasmina
učila me kako se voli
bilo je nešto božansko
u toj pojavi
mislio sam Nefertiti
ali ipak
sve je to bio san
MAOR
TEBI
Voljeti ću te dok postojim
tebe, koja si san svih mojih želja.
Bio bih spreman poći za tobom bilo gdje.
Samo da te gledam.
Tebe, koja bi pročitala moje misli
iz mojih očiju i pokreta.
Tebe, kojoj bih otvorio dušu.
Tebe, koja si nastala u mojoj mašti
MAOR
U PARISU
Koja kombinacija!
Bjele hlače i crna majica,
spavala si.
Ne znam ti ni ime niti odakle si.
Kosa boje zlata, ten francuskinje,
lice šveđanke.
Priroda ti je podarila sve što je mogla.
Ljepota i sklad na jednom biću.
Nadam se da su ti i snovi lijepi
i neobični kao i ti!
Ovo sam napisao tebi koja neznaš
da te promatram i uživam u tebi.
MAOR
DUNJA
Reče da još u školu ide i da ime joj je Dunja.
Više se ne sjećam ničega.
Znam samo, samo te noći se rodila mjesečina.
Ribari su vukli mreže dok je šaptala da me voli.
"Budi oprezan, nevina sam".
Na lampionu vidim odsjaj njene dojke.
Kaže da je nevina, laže!
Bijasmo sami u nagoj sobi, ali bože..
imala je dražesne grudi i i bezazleni osmijeh što mami.
Kada krenuh dole ona viknu "ne"!
Imala je devetnaest godina i još nekoliko dana.
Govorila je da me voli.
"Daj! tako si lijepa, daj! opusti se, ličiš na Afroditu, daj!"
Na lampionu izgorješe njene dojke!
I tada spazim krv djevojke! Opsovah u sebi,
a meni se tako htjelo da te noći obljubim drolju!
MAOR
utorak, 10.07.2007.
NEKE KRATKE ALI MENI DRAGE
Koliko jednostavnosti u svakom pokretu.
Čitav svemir u tim očima plavim,
odsjaj sunca.
Ljepota jača od svega.
----------------------------------------------
----------------------------------------------
Koliko treba čovijek propatiti
da bi se svidio Bogu?
----------------------------------------------
----------------------------------------------
Uvijek je lakše putovati nego se zaustaviti.
Jer sniva se sve dok se putuje.
Zaustaviti se, znači pogledati istini u oči.
----------------------------------------------
----------------------------------------------
Gdje naći ispunjenje svih svojih želja?
Što ustvari želim?
Uvijek nešto drugo. Da li sam vječni nezadovoljnik?
Da li bih bio sretan kada bi bilo drugačije nego
sada ili bi bilo bolje nešto drugo?
Zbrka misli u glavi, a riješenje neznam!
-------------------------------------------------
-------------------------------------------------
"Duša ti neće naći mira ni spokoja na onome svijetu"
Kažu!
Lako za drugi svijet. Zašto ga nemam sada?
-------------------------------------------------
-------------------------------------------------
I stvori Bog čovijeka na svoju sliku i priliku!
Ali mu ne dade pamet već ženu.
-------------------------------------------------
-------------------------------------------------
Sudbina je kurva stari moj.
Ne vjeruj joj nikada.
Jer te prekine i zajebe kad ti malo fali
da svršiš.
------------------------------------------------
------------------------------------------------
Možda ćeš u meni naći ono što si tražila.
Ljudsku savršenu i istinsku glupost!
Bar pokušaj, ništa ne gubiš.
------------------------------------------------
------------------------------------------------
MAOR
ponedjeljak, 09.07.2007.
ADEMIRA
Rano jutro, hladnoća praćena svojom prvom damom.. maglom.
Bila si još sanjiva prelazeći preko tržnice. Sanjiva,a tako lijepa.
Zašto u moj život ne ulaze djevojke poput tebe?
Ulaze sasvim pogrešne žene koje nemaju poštenja i
tvoju nevinu ljepotu.
Ti si zaslužila da budeš sretna i voljena.
Mogu ti pružiti ljubav ali ne i sreću.
Ja sam pun poroka, a vrline su duboko sakrivene.
Ili ih možda uopće nemam?
MAOR
TERESSA
"Imam gripu, loše se osijećam". Rekla si kada smo se sreli
na stanici metroa u WI-portu. "Idemo na kavu ja plaćam".
"Dobro curo, ja nemam love". Poslije si me pitala da li bih te htio
noćas liječiti. Znala si da je moja obaveza pomoći
svakom ženskom pacijentu. Platila si sobu i za mene.
Lijepo!!
Valjda očekuješ mužjaka i pol.
Stvarno sam jeftin, dobila si me za jednu
običnu kavu!
--------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------
Stvarno je tako kao što je netko napisao "što je ona skrivila
bogu"? Lijepa je, a trune i propada ovdje. Gledam njezin
nemiran san. Čovječe, ludim!
Ne mogu joj pomoći.
MAOR
NEMIR
U duši mojoj je đavolovo leglo,
u očima mojim odsjaj daljina
i neznanih mjesta,
u nogama mojim nemir
što me vodi sve dalje,
u glavi mojoj karta i globus,
u džepu propusnica za pakao.
Mjesto srca imam samo
jednu riječ, PUTUJ!
MAOR
GOVOR SA "GUMICE"
Situacija je sranje! Drugovi zato moramo, moramo plivati!!
po tim govnima prema obalama bolje budućnosti.
Pošto smo svi srali u istu vreću, trebali bi odrediti pojedinca
koji ce vreću govana baciti u tuđe dvorište. Iserite sve što imate da je
već jednom zatvorimo i prdnemo sa olakšanjem.
MAOR
SKITNICE
Koliko je vremena prošlo
od kada si zadnji puta
gledao rađanje sunca iznad doline?
Sjećaš se koliko puta
smo spavali pod zvijezdama?
Osijećali vjetar u kosi,
rosu na licu.
Dođi da ponovo slijedimo dugu!
Izađi iz te ljušture
koja uništava duh.
Budimo kao i prije...
Odabranici sudbine.
MAOR-Zagreb
utorak, 03.07.2007.
Noć, cigareta i samoća
Noć ima svoju moć! Noću mi dolaze misli koje pretačem u riječi. Samoća je prijatelj i inspiracija. Uskoro ću polako pisati "te" noćne inspiracije. Ima ih relativno dosta pa će potrajati nekoliko dana. Kada ste noću budni razmislite o svemu što ste htjeli, propustili i čemu bi se željeli vratiti. Shvatiti ćete da vam je život bio ispunjen tolikim stvarima i dogadjajima koje ste zaboravili, a vrijedne su da ih se sjetite,a neke i zapišete.
MAOR
ponedjeljak, 02.07.2007.
DOBRO DOSLI!
Neke priče nisu nikada ispričane, neke pjesme nikada napisane, neka razmišljanja nikada izgovorena. "Ovo" cemo "puniti" kako budem raspoložen.
